Moj dan, moja prava, moja budućnost: šta svaki odrasli može da uradi

Svake godine 20. novembra obeležava se Svetski dan deteta. Taj datum nije slučajan: 1989. godine, upravo tog dana, usvojena je Konvencija UN o pravima deteta, najšire prihvaćen ugovor o ljudskim pravima u istoriji. Ovogodišnja poruka UNICEF-a glasi: „Moj dan. Moja prava. Moja budućnost.“

Ta rečenica napisana je iz ugla deteta, i to je njena najvažnija odlika. Konvencija ne vidi dete samo kao nekoga koga treba zaštititi, nego i kao nekoga ko ima pravo da bude saslušan, da se njegovo mišljenje uvaži i da raste bezbedno. Ipak, prava se ne ostvaruju u dokumentima i na konferencijama. Ostvaruju se u kuhinji, na školskom hodniku, na terenu posle treninga, u razgovoru pred spavanje. Ostvaruju se kroz odrasle.

Zato je pitanje koje želimo da postavimo ovog 20. novembra jednostavno: šta ja, kao odrasla osoba, mogu da uradim?

1. Slušajte do kraja

Deca često ne dolaze s velikim, jasnim ispovestima. Dolaze sa usputnim rečenicama, pitanjima „iz vedra neba“, sa pola priče koju odmah prekinu ako primete da odrasli nije zainteresovan. Pravo da bude saslušano počinje onog trenutka kada odložite telefon, okrenete se prema detetu i pokažete da imate vremena.

Ne morate odmah da imate odgovor ili rešenje. Dovoljno je da dete oseti da njegove reči nešto znače. Dete koje je naučilo da ga neko sluša lakše će doći i onda kada mu je zaista teško.

2. Verujte detetu

Jedan od najčešćih razloga zbog kojih deca ćute o onome što im se dešava jeste strah da im se neće verovati. Odrasli koji reaguju sumnjom, omalovažavanjem ili rečenicom „sigurno si pogrešno shvatio/la“ nesvesno potvrđuju taj strah.

Zato su najvažnije one rečenice koje deluju skromno: „Dobro je što si mi rekao/la.“ „Verujem ti.“ „Nisi ti kriv/a.“ Mogu da znače više nego što mislimo.

3. Poštujte granice deteta

Dete ima pravo da kaže „ne“ zagrljaju, poljupcu u obraz ili sedenju u krilu, čak i kada je reč o rođaku, porodičnom prijatelju ili nekome koga voli. Odrasli često insistiraju iz najboljih namera, „da ne bude nepristojno“, ali tako dete uči da njegova osećanja o sopstvenom telu nisu važna.

Kada poštujemo detetovo „ne“ u malim stvarima, učimo ga da je njegovo telo njegovo i da ima pravo da se oglasi. To je jedan od najjačih oblika zaštite.

4. Dajte detetu glas u onome što ga se tiče

Uključivanje deteta u odluke ne znači prepustiti mu sve, nego pitati ga za mišljenje u skladu sa uzrastom: kakav raspored želi, šta ga brine u vezi s promenom škole, kako se oseća zbog preseljenja ili razvoda roditelja. Ponekad konačna odluka ostaje na odraslima, ali dete treba da zna da je saslušano i da zna zašto je odluka takva kakva jeste.

Dete čiji se glas uvažava odrasta u osobu koja zna da ima pravo da govori.

5. Ne ostajte po strani

Zaštita deteta nije zadatak deteta. To je zadatak odraslih i cele zajednice. Ako primetite nagle promene u detetovom ponašanju, znake zanemarivanja, strah od određene osobe ili mesta, ili vam se dete poveri, nemojte čekati da neko drugi reaguje.

Ne morate biti sigurni da se nešto dešava. Dovoljna je ozbiljna sumnja da biste se obratili stručnjacima. Zadatak da proveri i utvrdi činjenice pripada stručnim službama, a ne vama. Vaš zadatak je da ne ostanete nemi.

Ako vam se dete poveri

To je trenutak koji se pamti, pa je važno kako reagujete:

  • Ostanite mirni. Dete prati vaše reakcije i može da zaćuti ako vidi šok ili ljutnju.
  • Ne ispitujte i ne tražite detalje. Pustite dete da govori onoliko koliko može. Detaljno razgovaranje prepustite stručnjacima.
  • Ne obećavajte da ćete čuvati tajnu. Obećajte ono što možete da ispunite: da ćete mu pomoći i da ćete se pobrinuti da bude bezbedno.
  • Pohvalite hrabrost. Podsetite dete da ono nije učinilo ništa loše.
  • Obratite se nadležnim službama ili stručnjacima. Ne morate sami da nosite taj teret.

Mali koraci, velika razlika

Nijedan od tih koraka ne zahteva posebno znanje ni poseban položaj. Zahteva pažnju, strpljenje i spremnost da dete shvatimo ozbiljno. Ako svaki odrasli koji prođe kroz detetov život bude neko ko sluša, veruje, poštuje i reaguje, onda „Moj dan, moja prava, moja budućnost“ prestaje da bude slogan i postaje stvarnost.

Centar za nestalu i zlostavljanu decu u Novom Sadu pruža podršku deci i porodicama, kao i savete odraslima koji ne znaju kako da reaguju ili se pitaju da li je njihova zabrinutost opravdana.

Ovog 20. novembra ne treba nam veliki gest.

Dovoljno je da svako od nas bude odrasla osoba kojoj dete može da poveruje.

 

Centar za nestalu i zlostavljanu decu

Pročitajte